Nasleđivanje može nastati na osnovu zakona ili na osnovu zaveštanja – testamenta. Zaostavštinu čine prava koja su ostaviocu pripadala u trenutku smrti i koja su podobna za nasleđivanje.
U praksi se naslednopravna pitanja ne svode samo na utvrđivanje ko su naslednici. Često je potrebno utvrditi sastav zaostavštine, postojanje testamenta, ranije poklone, dugove ostavioca, pravo na nužni deo, punovažnost ugovora o doživotnom izdržavanju ili način deobe imovine između naslednika.
Zakonsko nasleđivanje
Ako ostavilac nije sačinio punovažno zaveštanje ili njime nije rasporedio celokupnu imovinu, primenjuju se pravila zakonskog nasleđivanja.
Zakon određuje krug naslednika i njihov red prvenstva.
Nasleđuje se po naslednim redovima, tako da naslednici bližeg naslednog reda isključuju iz nasleđivanja naslednike daljeg naslednog reda.
Prvi nasledni red čine ostaviočevi potomci i bračni drug. Deca i bračni drug, po pravilu, nasleđuju na jednake delove.
Ako ostavilac nema potomke, na nasleđe se pozivaju naslednici drugog naslednog reda – bračni drug i roditelji ostavioca, odnosno njihovi potomci, pod uslovima propisanim zakonom.
Ako određeni naslednik ne može ili neće da nasledi, u pojedinim slučajevima primenjuje se pravo predstavljanja, pa na njegovo mesto mogu doći njegovi potomci.
Testament – nasleđivanje po poslednjoj volji
Ostavilaц može rasporediti svoju imovinu za slučaj smrti zaveštanjem, odnosno testamentom.
Zaveštanje je jednostrana, lična i opoziva izjava volje kojom lice, u zakonom propisanom obliku, određuje šta će se dogoditi sa njegovom imovinom nakon smrti.
Zakon poznaje više oblika zaveštanja, među kojima su svojerečno zaveštanje, pisano zaveštanje pred svedocima i javnobeležničko zaveštanje.
Kod svojerečnog zaveštanja zavestalac koji zna da čita i piše mora zaveštanje napisati svojom rukom i potpisati.
Kod pisanog zaveštanja pred svedocima neophodno je ispuniti zakonom propisane uslove u pogledu izjave zaveštaoca, njegovog potpisa i prisustva dva svedoka.
Javnobeležničko zaveštanje sačinjava javni beležnik u obliku javnobeležničkog zapisa.
Kod testamenta je forma od posebnog značaja. Nepravilnost u načinu sačinjavanja može kasnije dovesti do spora o njegovoj punovažnosti.
Osporavanje testamenta
Činjenica da testament postoji ne znači da on ne može biti osporen.
Zakon razlikuje ništavost i rušljivost zaveštanja.
Zaveštanje može biti ništavo ako je njegova sadržina protivna prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, kao i u drugim zakonom predviđenim slučajevima. Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništavosti ne gasi se protekom vremena.
Zaveštanje može biti rušljivo ako ga je sačinilo lice koje u tom trenutku nije bilo sposobno za rasuđivanje, ako je postojala prinuda, pretnja, prevara ili zabluda, ili ako nisu ispoštovani propisani oblik i uslovi za njegovo sačinjavanje.
Kod osporavanja testamenta posebno je važno voditi računa o zakonskim rokovima, jer se oni razlikuju u zavisnosti od razloga osporavanja.
Nužni deo
Sloboda ostavioca da raspolaže svojom imovinom testamentom nije neograničena.
Zakon određenim naslednicima priznaje pravo na nužni deo.
Nužni naslednici mogu biti potomci, usvojenici i njihovi potomci, bračni drug, roditelji i druga zakonom određena lica, pri čemu pojedine kategorije mogu imati pravo na nužni deo samo pod dodatnim uslovima.
Nužni deo potomaka, usvojenika i njihovih potomaka i bračnog druga iznosi polovinu dela koji bi im pripao po zakonskom redu nasleđivanja, dok za ostale nužne naslednike iznosi jednu trećinu njihovog zakonskog naslednog dela.
Ako je nužni deo povređen testamentom ili određenim poklonima, nužni naslednik može zahtevati odgovarajuću pravnu zaštitu.
Pri obračunu nužnog dela ne posmatra se samo ono što se nalazi u zaostavštini u trenutku smrti, već se pod zakonom propisanim uslovima uzimaju u obzir i određeni pokloni koje je ostavilac ranije učinio.
Zato je kod spora o nužnom delu često potrebno analizirati i raspolaganja ostavioca izvršena godinama pre njegove smrti.
Rokovi za zaštitu nužnog dela
Kod povrede nužnog dela rokovi su posebno značajni.
Ako je nužni deo povređen zaveštanjem, isplata njegove novčane protivvrednosti može se zahtevati u roku od tri godine od dana proglašenja zaveštanja.
Ako je nužni deo povređen i poklonima, dopuna novčane protivvrednosti može se zahtevati u roku od tri godine od smrti ostavioca.
Kada se traži smanjenje zaveštajnih raspolaganja ili vraćanje poklona, zakon takođe predviđa rok od tri godine, računat na način određen zakonom.
Odricanje od nasleđa
Naslednik nije dužan da prihvati nasleđe.
Može se odreći nasleđa izjavom pred sudom do okončanja prvostepenog postupka za raspravljanje zaostavštine.
Odricanje je moguće samo u svoje ime. Naslednik koji se odrekao nasleđa smatra se kao da nikada nije ni bio naslednik.
Odricanje ne može biti delimično niti dato pod uslovom ili rokom, a data izjava je, po pravilu, neopoziva.
Može se tražiti poništaj izjave ako je ona posledica prinude, pretnje, prevare ili zablude.
Važno je razlikovati pravo odricanje od nasleđa od tzv. „odricanja u korist“ određenog naslednika.
Zakon takvu izjavu smatra prijemom nasleđa uz istovremeno ustupanje naslednog dela drugom nasledniku.
Ova razlika može imati značajne pravne i imovinske posledice.
Dugovi ostavioca
Nasleđivanjem se ne stiče samo imovina.
Naslednik može odgovarati i za dugove ostavioca.
Međutim, njegova odgovornost nije neograničena – naslednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrednosti nasleđene imovine.
Ako ima više naslednika, oni prema poveriocima odgovaraju solidarno, svaki do visine vrednosti svog naslednog dela, dok se međusobno dugovi dele srazmerno naslednim delovima, ako iz zaveštanja ne proizlazi drugačije.
Naslednik koji se odrekao nasleđa ne odgovara za ostaviočeve dugove.
Zbog toga je pre davanja nasledničke izjave korisno utvrditi ne samo vrednost imovine već, koliko je moguće, i postojanje obaveza ostavioca.
Ugovor o doživotnom izdržavanju
Ugovor o doživotnom izdržavanju ima poseban značaj u naslednom pravu.
Tim ugovorom primalac izdržavanja određuje da nakon njegove smrti na davaoca izdržavanja pređe svojina na tačno određenim stvarima ili pravima, dok se davalac obavezuje da ga izdržava i da se o njemu brine do kraja života, kao i da ga nakon smrti sahrani.
Ugovor mora biti zaključen u obliku javnobeležnički potvrđene – solemnizovane isprave.
Posebno je važno da imovina obuhvaćena punovažnim ugovorom o doživotnom izdržavanju ne ulazi u zaostavštinu primaoca izdržavanja, niti se iz te imovine mogu namirivati njegovi nužni naslednici.
Raskid i osporavanje ugovora o doživotnom izdržavanju
Ugovor o doživotnom izdržavanju može postati predmet spora i za života primaoca izdržavanja i nakon njegove smrti.
Ako se odnosi ugovornih strana toliko poremete da postanu nepodnošljivi, svaka strana može zahtevati da sud raskine ugovor.
Raskid je moguć i zbog promenjenih okolnosti kada ispunjenje ugovora postane znatno otežano.
Nakon smrti primaoca izdržavanja njegovi zakonski naslednici mogu, pod uslovima iz člana 203. Zakona o nasleđivanju, tražiti poništaj ugovora ako zbog bolesti ili starosti primaoca ugovor u trenutku zaključenja nije predstavljao nikakvu neizvesnost za davaoca izdržavanja.
Za taj zahtev zakon propisuje rok od jedne godine od saznanja za ugovor, a najkasnije tri godine od smrti primaoca izdržavanja.
Sama činjenica da je primalac izdržavanja bio star ili bolestan zato nije dovoljna za poništaj. Potrebno je utvrđivati okolnosti koje su postojale u trenutku zaključenja konkretnog ugovora.
Ustupanje i raspodela imovine za života
Zakon omogućava pretku da još za života ugovorom ustupi i raspodeli svoju imovinu potomcima.
Za punovažnost ovog ugovora potrebna je saglasnost svih potomaka koji bi po zakonu bili pozvani da naslede ustupioca.
Ugovor mora biti zaključen u obliku javnobeležnički potvrđene – solemnizovane isprave.
Kada su ispunjeni zakonski uslovi, imovina obuhvaćena ugovorom ne ulazi u ostaviočevu zaostavštinu.
Ovaj ugovor može biti koristan kada lice želi da još za života jasno uredi raspodelu postojeće imovine među potomcima, ali zbog njegovih dalekosežnih posledica sadržinu ugovora treba pažljivo urediti.
Deoba nasledstva
Naslednici posle smrti ostavioca mogu ostati u nasledničkoj zajednici dok se nasledstvo ne podeli.
Svaki naslednik može zahtevati deobu nasledstva u svako doba, osim u nevreme, a pravo na deobu ne zastareva.
Dok se deoba ne izvrši, naslednici zajednički upravljaju i raspolažu nasledstvom.
Ako među naslednicima postoji saglasnost, imovina se može podeliti sporazumno.
Kada dogovor nije moguć, pitanje deobe može postati predmet sudskog postupka.
Kod nepokretnosti je često potrebno povezati naslednopravna pravila sa pravilima o suvlasništvu, fizičkoj deobi i prodaji nepokretnosti.
Naknadno pronađena imovina
U praksi se dešava da se nakon pravnosnažnog rešenja o nasleđivanju utvrdi da je ostavilac imao još neku nepokretnost, račun, potraživanje, akcije ili drugo pravo koje nije bilo obuhvaćeno prvobitnim postupkom.
Takva imovina ne ostaje van nasleđivanja samo zato što nije bila poznata u vreme prvobitnog ostavinskog postupka.
U tim situacijama može biti potrebno sprovesti postupak u pogledu naknadno pronađene imovine i izvršiti odgovarajuće upise na naslednike.
Naslednici koji žive u inostranstvu
Naslednik ne mora živeti u Srbiji da bi ostvario svoja nasledna prava.
Zakon propisuje da strani državljani u Republici Srbiji imaju, pod uslovom uzajamnosti i ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno, isti nasledni položaj kao domaći državljani.
Kada naslednik živi u inostranstvu, praktična pitanja često se odnose na davanje nasledničke izjave, punomoćje za zastupanje, pribavljanje i overu stranih isprava i sprovođenje rešenja o nasleđivanju u odgovarajućim evidencijama.
Pravna pomoć advokata Borne Borića u naslednim predmetima
Nasledni predmet može biti jednostavan kada su imovina i naslednici nesporni, ali može postati znatno složeniji kada postoje testament, pokloni učinjeni za života, dugovi ostavioca ili spor između naslednika.
Advokat Borna Borić iz Subotice pruža pravnu pomoć u naslednopravnim pitanjima, od savetovanja i zastupanja u ostavinskom postupku do vođenja sporova koji nastanu između naslednika ili povodom raspolaganja ostavioca.
Pravna pomoć može biti posebno značajna:
- u ostavinskom postupku;
- pri davanju nasledničke izjave;
- kada postoji testament;
- kod osporavanja punovažnosti testamenta;
- kod ostvarivanja prava na nužni deo;
- kada su za života ostavioca činjeni značajniji pokloni;
- kod odgovornosti naslednika za dugove;
- kod ugovora o doživotnom izdržavanju;
- kod ugovora o ustupanju i raspodeli imovine za života;
- kod deobe nasledstva;
- kada se naslednik nalazi u inostranstvu;
- kada između naslednika postoji spor o tome šta ulazi u zaostavštinu ili kome određena imovina pripada.
Pre davanja nasledničke izjave ili pokretanja spora korisno je sagledati celokupnu imovinu, postojeću dokumentaciju i ranija raspolaganja ostavioca. Kod naslednog prava jedna izjava ili ranije zaključen ugovor mogu imati dugoročne i teško promenljive posledice.
Zato se svakom naslednopravnom predmetu pristupa prema njegovim konkretnim okolnostima – sa ciljem da naslednik zna šta mu pripada, koje obaveze preuzima i na koji način može zaštititi svoje nasledno pravo.
Teme u ovoj oblasti
Razgovarajmo o Vašoj situaciji
Svaki slučaj je drugačiji. Na konsultacijama dobijate procenu koja se odnosi baš na Vaš slučaj.